Ceo tekst rada:
Zbornik radova Pravnog fakulteta, Novi Sad
2021, vol. LV, br. 3, str. 931–956
jezik rada: srpski
Originalni naučni rad
udk: 338.3:347.56]:061.1EU(497.11)
doi: 10.5937/zrpfns55-34419
Autor:
Atila Dudaš
Univerzitet u Novom Sadu
Pravni fakultet u Novom Sadu
A.Dudas@pf.uns.ac.rs
Sažetak:
Direktiva 1999/44/EZ o određenim aspektima prodaje robe široke potrošnje i pratećim garancijama prodavca stavlja u položaj odgovornog lica za nesaobraznost proizvoda. Smatralo se da nije potrebno da se komunitarnim pravom uredi odgovornost proizvođača za nesaobraznost. Međutim, zbog minimalističke koncepcije Direktive ništa ne sprečava države članice da zadrže, ili ustroje stroža pravila kojima se poboljšava pravni položaj potrošača. To između ostalog podrazumeva i mogućnost da se nacionalnim pravom predvidi pravilo na osnovu kojeg bi proizvođač pored prodavca odgovarao za nesaobraznost proizvoda. Manji je broj onih država članica Evropske unije koje su iskoristile ovu mogućnost i ustrojile neposrednu (ili supsidijarnu) odgovornost proizvođača za nesaobraznost u odnosu prema potrošaču. Neposrednu odgovornost proizvođača ne uređuje ni nova Direktiva (EU) 2019/771.
U srpskom pravu je Zakon o zaštiti potrošača iz 2010. godine predviđao supsidijarnu i akcesornu odgovornost proizvođača prema potrošaču po osnovu nesaobraznosti. Zakon o zaštiti potrošača iz 2014. godine je ukinuo ovu odredbu i umesto nje ustanovio pravo prodavca na regres od proizvođača onoga što je potrošaču ispunio na osnovu svoje obaveze da otkloni nesaobraznost. Ni novi Zakon o zaštiti potrošača iz 2021. godine ne propisuje neposrednu odgovornost proizvođača. Takvo rešenje je inače u skladu sa logikom ugovora o kupoprodaji, prema kojem se zahtevi i prigovori kupca povodom ugovora ističu prema drugoj ugovornoj strani, tj. prodavcu. Međutim, nepostojanje neposredne odgovornosti proizvođača za nesaobraznost stavlja potrošača u situaciju da ne može da realizuje svoja prava po osnovu nesaobraznosti, ako je prodavac prestao da postoji, ili je postao insolventan. Položaj potrošača u ovakvoj situaciji posebno otežava to da je u našem pravu počev od 2005. godine proizvođačka garancija dobrovoljna. Ako za dati proizvod nije izdata dobrovoljna proizvoćačka garancija, potrošač ne može da se obrati proizvođaću da se nedostatak u proizvodu otkloni ni prema pravilima garancije za ispravno funkcionisanje tehničkog proizvoda. Takvo stanje može se oceniti neadekvatnim. U ovom radu se stoga daje predlog da se u našem pravu (ponovo) uspostavi supsidijarna odgovornost proizvođača za nesaobraznost, kao i obavezna proizvođačka garancija za tehničku robu. Kao argument u prilog ovom predlogu navodi se primer Mađarske u kojoj paralelno i usklađeno postoje oba pravna instituta. Pri tome je indikativno da je ustanovljavanje neposredne odgovornosti proizvođača usledilo znatno nakon transpozicije Direktive 1999/44/EZ, te ono predstavlja izraz potrebe da se ovaj institut zakonski uredi pored redovnih pravila odgovornosti prodavca za nesaobraznost, kao i pored obavezne proizvođačke garancije. Pri uređivanju oba instituta u našem pravu autor se zalaže za ograničavanje prava koja bi potrošač mogao da istakne prema proizvođaču na opravku ili zamenu proizvoda, dok bi ostala prava ostvarivao od prodavca sa kojim je u ugovornom odnosu.
Ključne reči:
Direktiva 1999/44/EZ, neposredna odgovornost proizvođača za nesaobraznost, obavezna proizvođačka garancija, Zakon o zaštiti potrošača