Ceo tekst rada:
Zbornik radova Pravnog fakulteta, Novi Sad
2013, vol. XLVII, br. 4, str. 437–447
jezik rada: srpski
Pregledni članak
udk: 347.441.13(37)
doi: 10.5937/zrpfns47-4147
Autor:
Mirjana Bogunović, asistent
Univerzitet u Novom Sadu
Pravni fakultet u Novom Sadu
Sažetak:
Rimski pravnici su shvatali uzročnost na sebi svojstven
način bez izvođenja apstraktnih definicija i generalizacija, već je postojanje
odnosno nepostojanje uzročne veze ustanovljavano ad hoc. Oni
nisu utvrđivali postojanje uzročno-posljedičnog odnosa između radnje
štetnika i štetne posljedice već je kauzalni neksus (uzročna veza) morao
da postoji između krivice (culpa) štetnika i štetne posljedice. Prvobitno
je bilo neophodno da uzročna veza bude direktna, neposredna, nanijeta
aktivnim djelovanjem tijela na tijelo ( damnum corpori corpore datum).
Vremenom takvo usko shvatanje uzročne veze je prevaziđeno i uvažavana
je i posredna veza ako je postojala između radnje izvršenja koja sad
može biti i pasivnog karaktera, i štetne posljedice. Kazuistika akvilijanske
odgovornosti je veoma bogata slučajevima u kojima je pitanje
uzročne veze problematično. Međutim, za rješavanje pojedinačnih slučajeva
u praksi nisu bila dovoljna ova elementarna pravila već su jedinstvene
životne situacije nametale potrebu za kompleksnijim razmatranjem
uzročne veze.
Ključne reči:
uzročna veza, Julijan, Celz, actio in factum, Akvilijev
zakon, simultano štetno djelovanje, causa superveniens.